-priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
Branislav Nušić dalje u tekstu „Prizren”, daje zanimljiv opis ovog grada: „Prizren se prislonio uza sami Šar, pa mu sa te strane istočno sjedi Ljuboten, gospoduje, a planine koje su se nad njim sručile, okićene vječno zelenom smrčom, borom i jelom odvajaju ga od Vardarske doline. Sa zapada se uznosi nad Prizrenom drugi Šarov vrh Patrik, pod kojim lomi svoje talase hučni Drim, pod kojim se prostire divna i bogata ravnica. Na lijevoj obali Drima uzdiže se Koritnik, a tamo daleko na sjeveru i sjeverozapadu uznosi se Dečanska planina, iz koje izvire Dečanska Bistrica.
Između tih planina pružila se prostrana, pitoma i plodna Podrimska župa, nakvašena rijekama i rječicama, i izbrazdana ralom vrijednoga Podrimca.
U tu se dolinu sliva Bijeli Drim, silazeći sa krša pod planinom Žlebom i kvaseći župu, dok se ne zaguši u tjesnacu pod Ljumom. Drim zbira u sebi bezbroj rijeka i rječica, od kojih prizrenska Bistrica silazi sa Šara, te se probija kroz klanac zvani Duv više Prizrena, da opere podnožje oko župe na kojoj leže razvaline Dušanova grada, da podrije temelje ostacima crkve sv. Arhanđela, pod kojima možda i počiva tijelo najvećeg vladaoca, te da s hukom uđe u Prizren, i podijeli ga na dvoje, a zatim da se slegne u ravnicu, te sa Drimovom vodom pođe sinjem moru.
No, pored ovih rijeka, hiljadu još izvora, pod svakom stijenom, kraj svakog kamena izvire oko Prizrena i nad Prizrenom, i sliva se da okvasi podrimsku ravnicu. Samo pod gradom više Maraša (persijska riječ, znači hladovina) izvire oko četrdeset izvora, a u samom Prizrenu teku mnogobrojne i bujne česme (196 česama po ulicama i u kućama), te se razlivaju kroz prizrenske ulice i pridružuju ovim vodama.
Ali, i ako ove bistre i hladne vode, čine jedan dio ljepote carskoga grada, one su i njegova zla strana. Na Prizrenom, zbog njih, leži od oktobra pa do marta, sve dok sunce dobro ne grane, silna magla i vlaga. Tada, dok je sva ravnica oko Prizrena pokrivena maglom, uznose se nad ovom okolni visovi obasjani žarkim suncem, te biva da je tada na visovima toplije no u ravnici.
Ta magla i vlaga s njom dolazi otuda, što je Bistrica na četvrt sata iznad Prizrena podijeljena, pa njen drugi dio osim glavnog toka – ulazeći u Prizren, dijeli se još na bezbroj sitnih potočića koji prolaze kroz turske kuće, a te potoke uvećavaju još i one mnogobrojne česme prizrenske koje pomenuh.
No, i osim ovih magluština, Prizren je i inače zimi nezgodan za obitavanje. U početku prošloga vijeka poništena je gusta šuma, koja je nekada cijelu sadašnju uzvišenu istočnu polovinu Prizrena podijeljenog Bistricom, pokrivala, i od tada su nastale zle prilike po zdravstvenost stanovništva. Od tada su u njemu bolesti kakvih nikad nije bilo u Prizrenu, od tada se u lijepome Prizrenu nastanila već i jektika, koju su tamo prozvali „istiska”.
Žao me što sam, počev sa onoliko volje da govorim o ljepotama Prizrena, morao odmah da okrenem i naličje te ljepote, ali sam to učinio zato, što vjerujem da je većina naših putopisaca poetski raspoložena prema Prizrenu, kao varoši koja sobom kazuje tako svijetlu i veliku prošlost srpsku, rado previđala njegove zle strane. (...)
Prizren spada u red mnogobrojnih gradova Stare Srbije. Jedan naš putopisac računa, da je on poslije Soluna najveća varoš na zapadnom Balkanskom poluostrvu, ali to nije tačno. Za nas je ipak vrlo važno da je Prizren najjača srpska opština u Staroj Srbiji, jer broji i danas preko četiri stotine kuća.
Prizrenski su Srbi lijepi, otresiti i bistri ljudi. Živo se interesuju za sve svoje poslove i vrlo su istrajni. Mare i za više interese no što su oni koji graniče kućnim pragom. Ja mislim da je u tom pogledu vrlo mnogo učinila prizrenska bogoslovija za vrijeme svoga tridesetogodišnjega djelovanja; ona je morala imati nesumnjivoga i snažnoga uticaja na razvoj duha ovoga naroda. Nastavnici njeni, školski obrazovani, opštili su sa narodom, živjeli sa njime i prijateljevali. Većina nastavnika bogoslovije i rodom je iz Prizrena, a drugi ih se dio tu oženio i orodio. Gotovo većina srednjovječnih trgovaca prizrenskih, đaci su prizrenske bogoslovije, pismeni i razboriti građani, dobri i čestiti Srbi i vrijedni zastupnici naroda i u opštini i pred vlašću”, zapisao je Branislav Nušić.
(NASTAVIĆE SE)